10. sjednica Savjeta za razvoj civilnoga društva: Banalnost međusektorske suradnje?

Uobičajeni je dojam da tijela državne uprave s prvim znakovima viših temperatura idu u hibernaciju, tj. odlaze na godišnje odmore, zamrznu sve procese, uključe automatske odgovore o izbivanju iz ureda i, po mogućnosti, otvore neko e-savjetovanje tijekom ljetnih mjeseci kako bi se procesi uključivanja javnosti odvijali dok njih nema, bez obzira na to ima li koga da se bavi materijom na savjetovanju ili ne.

Na naše iznenađenje, kada smo već odustali od ideje da će se održati obećana i dogovorena sjednica uoči ljeta (ili ljetnih praznika), nakon naših ignoriranih molbi ipak je stigao poziv s najavljenim datumom održavanja – 15. srpnja. Teško se može govoriti o sjednici “prije ljeta“, više o sastanku “u zadnji čas”.

Kako možete vidjeti, predloženi dnevni red izgleda kao da ga je netko slagao procesom dadaističke pjesme (rezanjem riječi iz knjiga ili novina i njihovim nasumičnim slaganjem u rečenice). Kao ni prijašnjih sjednica, nije poznato kako su se sve ove teme našle na dnevnom redu niti tko ih je predložio – predsjednik Savjeta, Ured za udruge ili netko treći? Kako npr. shvatiti točku „Aktivnosti organizacija civilnoga društva“ bez dodatnih pojašnjenja i materijala? Kako se za nju pripremiti? Neke od ovih tema zbilja djeluju važne da im se Savjet posveti, ali ne kao neke od 11 točaka u planiranoj sjednici u trajanju od najviše dva sata, već kao tematske rasprave.

Upravo zbog zaključaka s 8. sjednice Savjeta inzistirali smo da se sastanemo još jednom prije godišnjih odmora. Tada smo zatražili otvaranje ozbiljne diskusije o mogućnosti povećanja iznosa u natječajima državnih tijela za udruge zbog toga što je raspisivanje prvih ESF+ (nastavak Europskog socijalnog fonda) natječaja najavljeno tek za 2023. To znači da će provedba početi krajem spomenute godine, u optimističnom scenariju, što je financijski pogubno za mnoge organizacije. Osim toga, zahtijevali smo i razgovor općenito o smanjenju iznosa iz državnog proračuna za financiranje rada civilnog društva posljednjih godina. Taj zabrinjavajući i izuzetno opasan trend primjećujemo otkad se počinju provoditi ESF-ovi. Zaključak je bio da će se već početi pričati o tome na sjednici prije ljeta kako bi se na jesen, kad se rade državni proračun i Uredba o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću, moglo razmotriti povećanja u budžetima za natječaje. Iako smo upozorili predsjednika Savjeta na to da ta točka nije na ovom dnevnom redu, odgovor je bio da je greškom promakla te da će sigurno biti na prvoj idućoj sjednici. Kad god ona bila. Ovo govori koliko se u pripremi sjednica gleda na kontinuitet rasprava i tema u Savjetu te koliko na dogovore s prijašnjih sjednica, a i o tome koliko zapravo mi članovi i članice Savjeta imamo utjecaja na postavljanje agende za sjednice.

Netom prije sjednice Savjeta, sastala se i radna skupina za izradu Nacionalnog plana stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva, tek po drugi put u šest mjeseci. Kao pripremne materijale od Ureda za udruge dobili su dijelom kopirana, a dijelom nova besmislena prioritetna područja za Nacionalni plan te analitičku podlogu koja djeluje potpuno amaterski, s minimalnim podacima, lošom obradom i teško preglednim tablicama, a i bez najavljenog istraživanja javnog mnijenja o udrugama, koje je ravnateljica Ured za udruge, Helena Beus, pred nekoliko mjeseci najavila i navela kao razlog kašnjenja u donošenju Nacionalnog plana. Osim toga, obaviješteni smo da će Ured za udruge predložiti Vladi da se provedba Plana pomakne, sa “2021. do 2027.”, kako je planirano, na “2023. do 2027.” Prema tome bi, objašnjava Beus, Nacionalni plan bio donesen u kasno proljeće 2023. To znači da će se morati raditi nova odluka Vlade jer važeća odluka za kreiranje Nacionalnog plana, iz veljače 2020., predviđa provedbu od 2021. do 2027. No, znači i da će proći i drugi mandat Savjeta bez krovnog strateškog dokumenta za civilno društvo, kojeg nemamo od 2016. te da će se nasljednik Strategije, biti napravljen tek iz trećeg pokušaja.

Pregled rada udruga iz područja mladih vezano za Europsku godinu mladih bio je trenutak za ponovno naglasiti kako su vlastima puna usta mladih, dok Nacionalni program za mlade, kao i Nacionalni plan za civilno društvo, nije donesen već godinama. Kristijan Orešković iz Mreže mladih Hrvatske, koji je pozvan predstaviti rad svoje organizacije, kritizirao je neuspješne pokušaje izrade politika za mlade, a predstavnice Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade tek su dodale kako se na “programu radi” i “bit će”. Koncept točke bio je predstavljanje niza udruga i njihovih aktivnosti, što je besmisleno pred tijelom koje se ne bavi, niti bi se trebalo baviti, aktivnostima specifičnih udruga, već javnim politikama i praksama koje čine okvir djelovanja cijelog civilnog društva. Problematično je da predsjednik Savjeta misli da su sjednice mjesto gdje bi specifične udruge uopće trebale predstavljati svoj rad i to u trenutku kad su njihov rad, financijska i svaka druga održivost dovedeni u pitanje, djelom i zbog nedjelotvornosti tog istog Savjeta. To vrijedi i za spomenutu točku “Aktivnosti organizacija civilnoga društva” gdje je bilo očekivano da mi članovi redovito predstavljamo Savjetu što rade naše udruge, što smo odbili jer tamo nismo predstavnici naših udruga, već područja civilnoga društva u kojima djelujemo.

Sudjelovanje organizacija civilnoga društva u aktivnostima zaštite i spašavanja tijekom ljetne i turističke sezone ne dolazi često u fokus civilnog društva. Međutim, djelovanje u kriznim situacijama spada u opis rada brojnih organizacija. Između ostalog, udruge su često važni akteri u spašavanju i zaštiti jer su dobrovoljna vatrogasna društva (DVD) i Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) i sami udruge. Zadnjih dana, a i ljetima zadnjih godina, svjedočimo o tome koliko su ove važne organizacije nedovoljno financirane kad se suoče s požarima kakvi zadnjih godina pogađaju Jadran. Rasprave o potrebama organizacija civilnoga društva u aktivnostima zaštite i spašavanja te kako se na krize može bolje odgovoriti savršen su primjer jedne od osnovnih zadaća Savjeta, koju on već godinama nažalost ne može ispunjavati. Na ovu temu se naslanja tema organizacija civilnog društva koje pružaju zajednicama socijalne usluge koje bi trebala osiguravati država, ali uloge socijalnih servisa prebačene su na leđa udruga, koje zatim u nesigurnim uvjetima, potplaćene i izrabljene, skrbe koliko mogu o ranjivim i/ili marginaliziranim skupinama. Tema je nažalost ispala sasvim pro forme, bez rasprave i bez jasne ideje od predlagatelja (predsjednik ili Ured za udruge, ne znamo) što je cilj točke.

Nažalost nismo stigli razgovarati o svima predloženim temama. Međutim, problem održavanja sjednice bio je puno veći. Naime, na Sjednici već u samom početku nije postojao kvorum, sasvim normalno s obzirom na datum i vrijeme, što znači da je rad Savjeta bio tehnički nemoguć. Tako Savjet zapravo nije mogao usvojiti ni sam dnevni red, ni zapisnike s protekle dvije sjednice, niti Izvješće o radu Savjeta. Bez obzira na to, predsjednik Danko Relić predložio je da nastavimo po drugim točkama. Iako je Savjet proceduralno tijelo koje svoje procedure crpi iz Poslovnika prema kojem, bez usvojenog dnevnog reda, tehnički sjednica ne bi bila formalna, što je nekolicina nas odmah i napomenula.

Što uzeti iz svega ovoga? Umjesto da Savjet bude mjesto susreta između civilnoga društva, građana i građanki, te tijela nacionalnih i lokalnih vlasti danas se teme nižu reda radi. Cilj je vjerojatno kako bi se prikazalo da se što više šarolikoga desilo na Savjetu, a bez da se zbilja otvori prostor za sadržajnu raspravu i djelovanje. Umjesto da se ozbiljno razgovara o tome kako poboljšati uvjete rada za organizacije civilnog društva, zbog toga što one ispunjavaju izrazito važne i često neshvaćene uloge u našem društvu i zajednicama, sjednice nam ovako prolaze. Naša pitanja često budu neodgovorena, uz eventualnu neugodnu šutnju kolega iz tijela državne uprave kad ta pitanja previše ubodu u srž nekih problema. O ključnim stvarima za opstanak civilnoga društva ne raspravlja se i stvari idu svojim tokom, dok se važne politike donose bez naše stvarne participacije. S obzirom na to kako se organiziraju obične sjednice ovakvog tijela, moramo se zapitati kakav će nas Nacionalni plan za civilno društvo na kraju dočekati? Nakon ovakve sjednice zbilja se možemo pitati – je li međusektorska suradnja postala čista banalnost?